Glas žena Brčko distrikta BiH

Populacijski fond Ujedinjenih nacija (UNFPA), u partnerstvu sa UN Women, UNDP i UNICEF, provodi Zajednički program „Akcelerator rodne ravnopravnosti“ (GEA JP) u Bosni i Hercegovini, kroz koji se, između ostalog, podržavaju umrežavanje žena i razmjena najboljih praksi u inkluzivnom donošenju odluka, s ciljem jačanja liderstva žena u rodno transformativnom razvoju, kao i stvaranje prostora za žene da aktivno doprinose pozitivnim promjenama u svojim profesionalnim i lokalnim zajednicama. U saradnji sa Ženskom mentorskom mrežom, rastućom platformom koja okuplja mlade profesionalne žene, mentorice i partnere iz različitih sektora, UNFPA podržava alumnistice koje su kroz mentorski program razvijale svoje profesionalne i liderske kapacitete, te danas svojim znanjem, iskustvom i angažmanom pokreću i provode vlastite inicijative koje uklanjaju prepreke liderstvu žena i njihovom učešću u donošenju odluka. Povezivanjem mladih profesionalnih žena s mentoricama iz različitih sektora, mreža doprinosi prenošenju znanja i kontinuitetu ženskog liderstva.

U okviru inicijative „Glas žena Brčko distrikta BiH – liderstvo, najbolje prakse i rodno-transformativne promjene“, koja je nastala i provodi se u okviru mentorskog programa Ženske mentorske mreže, predstavljamo tri žene čije profesionalno djelovanje, poduzetništvo i zagovarački rad pokazuju kako se žensko liderstvo pretvara u konkretne promjene. Iako dolaze iz različitih sektora i djeluju u različitim profesionalnim okruženjima, njihove priče povezuje sposobnost da prepoznaju potrebe i izazove, pokrenu inicijative, okupe i inspiriraju druge, utječu na to da donošenje odluka bude inkluzivnije i zagovaraju rješenja koja odgovaraju stvarnim potrebama žena i zajednice.

Kroz razgovore sa Natašom Damjanović, Almom Kajević i Ajselom Hadžić predstavljamo njihove liderske puteve, profesionalna i lična iskustva, izazove s kojima su se susretale, naučene lekcije i primjere dobre prakse u uključivanju glasa žena u donošenje odluka. Posebna pažnja posvećena je načinu na koji žene svojim znanjem, iskustvom i inicijativama doprinose promjenama u zdravstvenom sustavu, radnom okruženju i privatnom sektoru, kao i tome kako njihova iskustva mogu poslužiti kao inspiracija i praktičan primjer drugim ženama, institucijama i poslodavcima. Cilj je pokazati da žensko liderstvo nije ograničeno na formalne liderske pozicije. Ono se ogleda i u sposobnosti da žena prepozna problem i pokrene promjenu, otvori prostor za druge žene, zagovara unapređenje politika i praksi, gradi mreže podrške i doprinese stvaranju inkluzivnijeg i rodno ravnopravnijeg okruženja.

Intervjui se objavljuju putem relevantnih lokalnih i drugih komunikacijskih kanala, čim se omogućava veća vidljivost ženskog liderstva u Brčko distriktu BiH, ali i otvara prostor za širu razmjenu iskustava, znanja i preporuka. Na ovaj način inicijativa nastoji povezati iskustva žena koje već djeluju kao liderice sa drugim ženama, koje tek grade svoje profesionalne i liderske puteve, stvarajući prostor za učenje, umrežavanje i prenošenje najboljih praksi iz jednog sektora i zajednice u drugi. Svaka sagovornica upućuje i jednu konkretnu preporuku institucijama i poslodavcima, koji odlučuju o javnim uslugama i uslovima rada.

Kad osobno iskustvo jedne žene postane pokretač promjene za sve osobe s invaliditetom

Razgovor s Natašom Damjanović – liderstvo kroz zagovaranje za inkluzivne zdravstvene usluge

Promjene u zajednici često počinju od jedne osobe koja odluči progovoriti o problemu koji drugi možda ne vide ili ga ne smatraju dovoljno važnim. Upravo takva je priča Nataše Damjanović, dugogodišnje aktivistice i bivše predsjednice Udruženja građana „Vjera & nada“, koja se godinama zalaže za bolja prava osoba s invaliditetom i osoba s neurološkim oboljenjima.

Njeno djelovanje usmjereno je na poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom i dostupnost suvremenih metoda rehabilitacije. Kao rezultat njenog zagovaračkog rada, u Brčko distriktu BiH proveden je pilot javni poziv za nabavu Mollii neuromodulacijskih odijela, a inicijativa je nastavljena i ove godine. Danas Nataša zajedno sa svojim timom nastavlja, između ostalih inicijativa, zagovarati da se terapija neuromodulacijskim odijelom MOLLI uvrsti u redovite rehabilitacijske usluge Javne zdravstvene ustanove „Zdravstveni centar“ Brčko distrikta BiH te da se koristi kao dio fizikalnog tretmana pod stručnim nadzorom ljekara fizijatra i fizioterapeuta, umjesto postojećeg modela pojedinačne dodjele odijela korisnicima.

Cilj je da ovaj vid rehabilitacija ne bude samo povremena mogućnost, nego dostupna usluga koja će se provoditi uz stručni nadzor i individualnu prilagodbu korisniku. Njeno osobno iskustvo dodatno daje snagu ovoj inicijativi. Kao žena koja živi s invaliditetom i koristi invalidska kolica, Nataša posebno ističe potrebu da žene s invaliditetom budu uključene u procese donošenja odluka i kreiranja javnih usluga.

Nataša, što Vas je potaknulo da se aktivno uključite u borbu za bolji položaj osoba s invaliditetom?

Mislim da me u ovu borbu nije potaknuo jedan trenutak, već cijelo moje životno iskustvo. Kao osoba koja i sama živi s invaliditetom, vrlo rano sam spoznala koliko svakodnevni život može biti otežan kada društvo i institucije nisu dovoljno prilagođeni potrebama osoba s invaliditetom. Vremenom sam shvatila da nije dovoljno samo izboriti se za sebe. Ako već poznajem prepreke s kojima se suočavamo, osjećala sam odgovornost da to iskustvo pretvorim u nešto korisno i za druge. Posebno me pogađalo kada sam vidjela da ljudi često ne znaju koja prava imaju, da do potrebnih pomagala i zdravstvene zaštite dolaze teško, da se susreću s arhitektonskim barijerama, ali i s nerazumijevanjem i predrasudama. Zato sam odlučila da svoje iskustvo, energiju i znanje usmjerim u zagovaranje i konkretne promjene. Tako je nastalo i Udruženje „Vjera & nada“ – iz potrebe da ne budemo samo posmatrači problema, nego ljudi koji će pokušati pronaći rješenja.

Za mene borba za bolji položaj osoba s invaliditetom nije samo pitanje prava na papiru. To je pitanje dostojanstva, jednakih mogućnosti i prava da svako od nas bude vidljiv, uključen i ravnopravan član društva.

Zalažete se za dostupnost suvremenih metoda rehabilitacije. Što bi korisnicima značilo kada bi neuromodulacijsko odijelo postalo dio redovite rehabilitacije?

Uvođenje neuromodulacijskog odijela u redovitu rehabilitaciju značilo bi mnogo, prije svega osobama s neuromišićnim oboljenjima. Rehabilitacija je dugotrajan proces i važno je da korisnicima budu dostupne savremene metode, uz stručnu procjenu i individualni pristup. To bi značilo i da savremena rehabilitacija ne bude privilegija onih koji je mogu sami finansirati, već mogućnost dostupna svima kojima je potrebna. Ne tražimo privilegiju, već jednaku priliku za kvalitetniju rehabilitaciju i bolji kvalitet života.

Kada ste pokušali pokrenuti promjene, s kojim ste se preprekama suočili i što ste naučili o tome kako žene mogu utjecati na donošenje odluka u zdravstvenom sustavu?

Najveća prepreka bila je to što se promjene u zdravstvenom sistemu ne dešavaju brzo. Susretali smo se s administrativnim procedurama, nerazumijevanjem potreba osoba s invaliditetom i ponekad nedostatkom spremnosti da se čuje glas korisnika. Ali upravo sam kroz to naučila da žene mogu imati veoma snažan utjecaj kada su uporne, informisane i spremne da se zalažu ne samo za sebe, već za cijelu zajednicu. Važno je govoriti argumentima, biti prisutan i ne odustajati kada prvi odgovor nije pozitivan. Promjene možda ne dolaze preko noći, ali svaki pomak koji napravimo otvara vrata i za one koji dolaze poslije nas.

Posebno ističete potrebe žena s invaliditetom. S kojim se dodatnim izazovima one suočavaju i zašto je važno da njihov glas bude uključen u donošenje odluka?

Žene s invaliditetom često se suočavaju s višestrukim preprekama – od otežanog pristupa zdravstvenim uslugama i rehabilitaciji, do manje mogućnosti za obrazovanje, zapošljavanje i samostalan život. Ponekad se njihove potrebe jednostavno ne prepoznaju dovoljno. Zato je važno da žene s invaliditetom ne budu samo korisnice odluka koje drugi donose, već aktivne učesnice u njihovom kreiranju. One najbolje znaju s kojim se preprekama svakodnevno suočavaju i njihovo iskustvo mora biti dio zdravstvenih politika i rješenja.

Koju biste jednu promjenu preporučili institucijama/poslodavcima i koju biste jednu lekciju iz svog iskustva prenijeli drugim ženama koje žele pokrenuti promjenu?

Institucijama i poslodavcima bih preporučila da osobe s invaliditetom ne posmatraju kroz ono što ne mogu, već kroz ono što mogu i šta mogu doprinijeti ako im se pruži odgovarajuća prilika. Pristupačnost, fleksibilnost i jednake mogućnosti nisu privilegija, već preduslov ravnopravnosti.A ženama koje žele pokrenuti promjenu poručila bih: ne čekajte da neko drugi progovori umjesto vas. Budite uporne, informišite se, povezujte se s drugima i ne odustajte kada naiđete na zatvorena vrata. Nekada se promjena ne dogodi odmah, ali svaki glas koji se čuje može biti početak nečeg većeg.

Priča Nataše Damjanović pokazuje da žensko vodstvo nije samo pitanje osobnog uspjeha, nego i spremnosti da se vlastito iskustvo pretvori u inicijativu koja može pomoći drugima. Kroz inicijativu „Glas žena Brčko distrikta BiH” njena priča postaje dio šire poruke – žene nisu samo korisnice društvenih promjena, već njihove aktivne pokretačice. Natašin angažman pokazuje koliko je važno da se iskustva osoba s invaliditetom čuju tamo gdje se donose odluke o zdravstvenim uslugama, rehabilitaciji i kvaliteti života.

 Žena ne bi trebala birati između zdravlja i karijere

Razgovor s Almom Kajević – liderstvo kroz promjenu kulture razgovora o zdravlju žena na radnom mjestu

Alma Kajević, dugogodišnja novinarka iz Brčkog, a danas stručnjakinja za marketing na Radiju Brčko, u svojoj se profesionalnoj karijeri bavila brojnim temama od značaja za lokalnu zajednicu. Kroz radijske i televizijske emisije, javne nastupe i profesionalni angažman otvarala je pitanja koja su često bila marginalizirana.

Posebno se bavila menstrualnim zdravljem, menopauzom, dobrobiti žena na radnom mjestu i potrebom za stvaranjem radnog okruženja koje uvažava različite životne faze žena. Za Almu razgovor o ovim temama nije samo pitanje zdravlja. To je i pitanje dostojanstva, razumijevanja i mogućnosti da žena bude ravnopravna i aktivna na tržištu rada bez obzira na životnu fazu kroz koju prolazi.

Upravo zbog toga njena priča u ovom projektu govori o važnosti javnog dijaloga i ulozi medija u pokretanju društvenih promjena.

Alma, kroz svoj novinarski rad godinama otvarate teme o kojima se ranije malo govorilo. Što Vas je potaknulo da se posebno bavite temama važnima za žene?

Kao žena koja konstantno balansira između privatnog i poslovnog života shvatila sam koliko je važno stvoriti neku vrstu ravnoteže između ta dva segmenta. Radeći cijeli svoj radni vijek u medijima, nebrojeno puta sam svjedočila koliko tereta žena podnosi u svakodnevnom životu, pogotovo kada porastu društveni pritisci ili kada se suočavaju sa različitim oblicima diskriminacije. Stalni pritisak da bude “savršena” u ulozi majke, kćerke, radnice, partnerke i slično u većini slučajeva završi izgaranjem. Još kada se na to nadoveže rodna diskriminacija – posljedice mogu duboko utjecati na zdravlje i samopouzdanje žene.

Menstrualno zdravlje i menopauza još su uvijek teme o kojima se često šuti. Zašto je važno otvoreno govoriti o njima, posebno na radnom mjestu?

Prije svega rekla bih da smatram kako menstruacija nije nikakav “privatni problem” koji treba sakrivati. To je jednostavno biološka činjenica koja itekako može utjecati na funkcionisanje žene na radnom mjestu. Kažem može jer ne treba svaku ženu tretirati kao da joj je neophodna posebna pomoć. Ono što smatram da je potrebno jeste stvoriti uslove u kojima žena ima mogućnost da zatraži podršku bez osjećaja srama ili straha od posljedica. Kod nas se, nažalost, još uvijek na menstrualnu krv gleda sa zgražanjem ili gađenjem iako je to jedina krv koja nije prolivena nasiljem. S druge strane, menopauza je također normalna životna faza ali sa različitim uticajima. Perimenopauza može trajati godinama, sa simptomima koji mogu biti i fizički i emocionalni. Nažalost, i dalje se ne tematizira dovoljno ni u zdravstvenom sistemu a pogotovo ne na radnom mjestu gdje bi trebalo da vladaju otvorena kultura i fleksibilnost, bez stigmatizacije, a sve kako žena ne bi bila prisiljena da bira između zdravlja i svoje karijere.

Na koji način različite životne faze žene mogu utjecati na njezin položaj i svakodnevno funkcioniranje na poslu?

Menstruacija i menopauza su dijelovi ženinog životnog ciklusa. Svakako da ne prolazi svaka žena na isti način kroz ove faze niti ih doživljava isto. Ako žena tokom menstruacije ima izrazite bolove ili obilna krvarenja, ili ako se suočava sa simptomima menopauze koji se kreću od različitih zdravstvenih/fizičkih problema preko izraženog umora, nesanice, moždane magle ili smanjene koncentracije, onda to ne bismo trebali ignorisati. To znači da je uz sve navedeno ženi teže obavljati svakodnevne obaveze. Problem je kada se od žene očekuje da se ponaša kao da se u njenom životu ništa ne mijenja. E, tu dolazimo do potrebe stvaranja uslova u kojima zdravstveno stanje žene ne postaje prepreka za rad.

Što bi poslodavci mogli konkretno učiniti kako bi radno okruženje bilo zdravije, uključivije i prilagođeno stvarnim potrebama žena?

Rekla bih da treba povesti računa o razumnim i praktičnim uslovima rada. Ne govorim ni o kakvim “posebnim privilegijama” za žene. Smatram da nije neizvodivo omogućiti, gdje priroda posla to dopušta, fleksibilno radno vrijeme ili povremeni rad od kuće. Svakako omogućavanje kratkih pauza kada su one ženama iz zdravstvenih razloga potrebne. Osigurati dostupne i adekvatne sanitarne prostorije, jer iako živimo u 21. vijeku to nije svugdje ispoštovano. Rekla bih i da mogućnost prilagođavanja radnog prostora nije nešto što iziskuje veliku žrtvu poslodavca, a može biti od važnosti kod simptoma menopauze. Dakle, dosta je toga što se može učiniti ako postoji volja.  Prije svega jasno staviti do znanja da ismijavanje, omalovažavanje ili diskriminacija zbog menstruacije ili menopauze nisu prihvatljivi.

Koju biste jednu promjenu preporučili institucijama/poslodavcima i koju biste jednu lekciju iz svog iskustva prenijeli drugim ženama koje žele pokrenuti promjenu?

Ako moram birati samo jednu preporuku institucijama onda bi to bilo uključivanje menstrualnog zdravlja i menopauze u politike zdravlja na radu i rodne ravnopravnosti. Ono što svakako želim naglasiti jeste da cilj ove priče nije napraviti radno mjesto koje bi bilo privilegija za žene, nego radno mjesto koje razumije stvarni život zaposlenika. Ako očekujemo od žena da budu ravnopravne na tržištu rada, onda trebamo prestati tretirati njihove biološke i životne cikluse kao nešto što se ostavlja kod kuće ili pred vratima kancelarije. Dakle, ne govorim o privilegijama ili posebnom tretmanu nego samo o jednakim mogućnostima i ravnopravnosti kroz prepoznavanje stvarnih okolnosti. A što se tiče ličnog iskustva i pokretanja promjena, u ovom trenutku ne bih izdvajala niti jedan konkretan primjer jer smatram da je sam život lekcija koju učimo postepeno. Potreba za promjenom dolazi iz nutrine svakog čovjeka i od njega samog zavisi hoće li nešto poduzeti. Potrebno je malo volje i malo hrabrosti da se napravi prvi korak – ostali dolaze za njim. Naravno da su i padovi sastavni dio toga, ali bitno je ustati i nastaviti dalje koračati. Odustajanje nije opcija. Bar ja tako mislim.

Almina priča podsjeća nas da promjena često počinje razgovorom. Kada se o određenoj temi počne otvoreno govoriti, ona prestaje biti nevidljiva. Kroz inicijativu „Glas žena Brčko distrikta BiH“ njen rad pokazuje koliko mediji i javni prostor mogu pridonijeti stvaranju društva u kojem se potrebe žena bolje razumiju i uvažavaju. Otvaranjem tema poput menstrualnog zdravlja, menopauze i uvjeta rada žena, Alma doprinosi stvaranju prostora u kojem se o zdravlju, dostojanstvu i položaju žena može govoriti otvoreno – bez predrasuda i stigme. Njena preporuka da se menstrualno zdravlje i menopauza uključe u politike zdravlja na radu i rodne ravnopravnosti pokazuje kako iskustvo žena može direktno informisati odluke poslodavaca i institucija.

Prvi podatkovni centar u BiH, nove prilike za žene

Razgovor s Ajselom Hadžić – liderstvo kroz žensko poduzetništvo i obiteljsko usmjereno radno okruženje

Poduzetništvo nije samo pokretanje vlastitog poslovanja. Za Ajselu Hadžić ono predstavlja i priliku da se stvaraju nova radna mjesta, razvija lokalna zajednica i otvaraju mogućnosti za druge žene. Ajsela je poduzetnica porijeklom iz Brčkog koja je nakon poslovne karijere u Njemačkoj osnovala vlastitu tvrtku iz područja informatike u Brčkom. Kroz razvoj poslovanja i planove za izgradnju podatkovnog centra želi pridonijeti razvoju tehnološkog sektora i stvaranju novih radnih mjesta, uključujući zapošljavanje žena.

Kroz vlastito iskustvo prepoznala je prepreke s kojima se žene suočavaju pri zapošljavanju, profesionalnom napredovanju i usklađivanju poslovnih i obiteljskih obveza. Jedna od njezinih planiranih inicijativa upravo je uspostava prostora za djecu unutar tvrtke. Takvo rješenje posebno bi moglo pomoći zaposlenim ženama i samohranim majkama koje svakodnevno pokušavaju uskladiti posao i obiteljski život. Njena priča pokazuje kako privatni sektor može prepoznati stvarne potrebe zaposlenih i ponuditi konkretna, inovativna rješenja.

Ajsela, nakon poslovnog iskustva u Njemačkoj odlučili ste pokrenuti vlastitu kompaniju u Brčkom. Zbog čega ste se vratili i odlučili upravo ovdje razvijati poslovanje?

Odrasla sam i profesionalno iskustvo sticala u Njemačkoj, gdje sam upoznala sistem u kojem se cijene odgovornost, preciznost, dugoročno planiranje i jasno definisani poslovni procesi. Ipak, uvijek sam osjećala snažnu povezanost s Bosnom. Vidjela sam da mnogi mladi i obrazovani ljudi odlaze ne zato što ne vole svoju zemlju, već zato što u njoj ne pronalaze dovoljno kvalitetnih poslovnih prilika, sigurnosti i prostora za profesionalni razvoj. Upravo je to bio jedan od glavnih razloga za moj povratak. Nisam željela samo govoriti o tome šta Bosni nedostaje, nego pokušati izgraditi nešto što ovdje još ne postoji. Osnovala sam QuickConnect d.o.o. u Brčko distriktu s ciljem razvoja savremene digitalne infrastrukture, uključujući AI/HPC podatkovni centar i inovacijski kampus. Želimo stvarati uslove za razvoj umjetne inteligencije, cloud usluga, sigurnog čuvanja podataka, istraživanja, start-up kompanija i novih tehnoloških zanimanja. Povratak za mene nije bio korak unazad, nego svjesna odluka da znanje, iskustvo i kontakte stečene u inostranstvu usmjerim tamo gdje mogu proizvesti najveću promjenu. Želim pokazati da se i iz Bosne može razvijati projekat međunarodnog značaja.

Kroz razvoj kompanije prepoznali ste brojne prepreke s kojima se žene susreću pri zapošljavanju i profesionalnom napredovanju. Koje su, prema Vašem iskustvu, najveće?

Jedna od najvećih prepreka jeste to što se sposobnost žene još uvijek često procjenjuje kroz njene godine, porodični status ili spol, umjesto kroz njeno znanje, rezultate i sposobnost vođenja. Žena koja nastupa odlučno ponekad se smatra previše ambicioznom, dok se isto ponašanje kod muškarca doživljava kao liderstvo. Ako je mlada, mora dodatno dokazivati da je dovoljno ozbiljna. Ako je majka, često se unaprijed pretpostavlja da neće moći biti potpuno posvećena poslu.

Planirate osigurati prostor za djecu unutar kompanije. Kako bi takvo rješenje moglo pomoći zaposlenim ženama, posebno majkama?

Prostor za djecu nije zamišljen kao simbolična pogodnost, već kao praktičan odgovor na problem s kojim se roditelji svakodnevno suočavaju. Nedostatak dostupne i pouzdane brige o djeci može spriječiti stručnu i sposobnu ženu da prihvati posao, nastavi karijeru, učestvuje u edukaciji ili preuzme odgovorniju funkciju. To je posebno teško za samohrane majke i roditelje koji rade u smjenama. Naš podatkovni centar će funkcionisati neprekidno, 24 sata dnevno, što znači da će dio zaposlenih raditi u smjenama. Klasično radno vrijeme vrtića često nije usklađeno s takvim poslovnim modelom. Zbog toga želimo kroz dalju studiju i planiranje ispitati mogućnost sigurnog, stručno organizovanog i zakonski usklađenog prostora za djecu u okviru kampusa ili u neposrednoj blizini. Konačan model zavisit će od broja zaposlenih, potreba roditelja, propisa i saradnje sa stručnim ustanovama.Takvo rješenje ne bi bilo namijenjeno samo ženama, nego svim roditeljima. Ipak, žene bi od njega često imale najveću neposrednu korist jer još uvijek preuzimaju veći dio obaveza u vezi s brigom o djeci. Cilj je da majčinstvo ne bude razlog za odustajanje od profesionalnog razvoja i da roditelji na posao dolaze znajući da su im djeca sigurna i blizu. Porodično odgovorno radno okruženje ne znači smanjivanje poslovnih standarda. Naprotiv, ono povećava lojalnost, koncentraciju i dugoročnu stabilnost zaposlenih. Kada kompanija razumije stvarni život svojih ljudi, dobija motivisaniji i odgovorniji tim.

Zašto smatrate da privatni sektor ima važnu ulogu u stvaranju boljih uvjeta za žene i njihov profesionalni razvoj?

Institucije donose zakone i javne politike, ali se svakodnevno iskustvo žene najvećim dijelom oblikuje na njenom radnom mjestu. Poslodavac odlučuje ko dobija priliku, ko napreduje, da li postoje jednake plate za jednaku odgovornost, da li se poštuje roditeljstvo i da li se zaposlenima omogućava dodatno obrazovanje. Privatni sektor zato ne treba čekati da ga propisi prisile na svaku promjenu. Kompanije mogu same uvesti transparentne kriterije zapošljavanja i napredovanja, mentorski rad, fleksibilnije modele rada tamo gdje su mogući, programe povratka nakon porodiljskog odsustva, stručne edukacije i konkretne oblike podrške roditeljima.  Kompanija nije uspješna samo kada ostvaruje prihod. Uspješna je i kada iza sebe ostavlja znanje, kvalitetna radna mjesta i ljude koji više ne moraju napustiti svoj grad ili zemlju da bi ostvarili svoj potencijal.

Koju biste jednu promjenu preporučili institucijama i poslodavcima, a koju biste jednu lekciju iz svog iskustva prenijeli drugim ženama koje žele pokrenuti promjenu?

Institucijama i poslodavcima preporučila bih da podršku ženama pretvore iz općih izjava u konkretne, mjerljive obaveze. To znači utvrditi koliko žena učestvuje u odlučivanju, koliko ih napreduje, postoje li razlike u platama, koliko se ulaže u njihovo obrazovanje i šta se konkretno radi kako roditeljstvo ne bi postalo profesionalna prepreka. Ono što se ne prati i ne mjeri najčešće ostane samo lijepa poruka. Institucije bi dodatno trebale pojednostaviti pristup programima finansiranja, mentorstvu, javnim pozivima i stručnim mrežama za žene koje pokreću kompanije. Poduzetnicama nije potrebna simbolična podrška, nego jednak pristup kapitalu, informacijama, tržištu i mjestima na kojima se donose odluke. Drugim ženama prenijela bih jednu ključnu lekciju: nemojte čekati da se osjećate potpuno spremno ili da vam neko dodijeli dozvolu da počnete. Velike promjene gotovo nikada ne počinju u trenutku potpune sigurnosti. Počinju kada prepoznate problem, prihvatite odgovornost i napravite prvi ozbiljan korak.Kada sam započela ovaj projekat, nisam imala sve odgovore. Imala sam viziju, disciplinu i spremnost da učim, okupljam ljude koji znaju više od mene i nastavim raditi čak i kada drugi još nisu vidjeli ono što sam ja vidjela. Liderstvo ne znači znati sve. Ono znači biti dovoljno hrabar da započneš, dovoljno ponizan da učiš i dovoljno uporan da nastaviš. Ženama bih zato poručila: ne umanjujte svoju ideju da bi se drugi osjećali ugodnije. Pripremite se, provjeravajte činjenice, gradite ozbiljan tim i dozvolite da vaši rezultati govore za vas. Kada jedna žena uspije otvoriti vrata koja su ranije bila zatvorena, njena odgovornost nije da ih ponovo zatvori iza sebe, nego da ih zadrži otvorenim i za druge.

Priča Ajsele Hadžić pokazuje da poduzetništvo može biti puno više od razvoja vlastite tvrtke. Ono može biti način stvaranja novih prilika i uvjeta u kojima i druge žene mogu ostvariti svoj profesionalni potencijal. Kroz inicijativu njena priča predstavlja primjer kako pojedinačna poslovna inicijativa može imati širi društveni značaj. Od razvoja tehnološkog sektora i novih radnih mjesta do stvaranja radnog okruženja koje bolje razumije potrebe zaposlenih žena, Ajsela pokazuje da promjene mogu početi i unutar jedne tvrtke – a njihov utjecaj može se širiti na cijelu zajednicu. Njena preporuka da se podrška ženama pretvori u mjerljive obaveze, uključujući praćenje učešća žena u odlučivanju, daje poslodavcima i institucijama konkretan alat za inkluzivnije donošenje odluka.

Ova aktivnost provodi se u okviru podrške umrežavanju i razmjeni najboljih praksi u inkluzivnom donošenju odluka radi jačanja liderstva žena u rodno transformativnom razvoju, u sklopu Zajedničkog programa Akcelerator rodne ravnopravnosti, kojeg provode agencije Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini: UN Women, UNDP, UNFPA i UNICEF, uz finansijsku podršku Evropske unije te vlada Danske i Švedske, u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, Gender centrom Federacije Bosne i Hercegovine i Centrom za jednakost i ravnopravnost polova Republike Srpske.